Digital Product Passport (DPP) predstavlja jedan od ključnih instrumenata nove regulative Evropske unije usmjerene na cirkularnu ekonomiju i održive proizvode. Cilj koncepta je da proizvodi koji se stavljaju na tržište EU mogu imati digitalni zapis sa informacijama o porijeklu sirovina, sastavu, emisijama, mogućnostima popravke, reciklaže i ukupnom okolišnom uticaju. Iako će se obaveze u prvoj fazi fokusirati na sektore poput baterija, tekstila, elektronike i građevinskih proizvoda, očekuje se da će se model postepeno širiti na sve veći broj kategorija proizvoda. Za MSP u Bosni i Hercegovini to znači da će sposobnost prikupljanja, provjere i strukturiranja podataka o proizvodu postati direktan uslov tržišnog pristupa i saradnje s EU kupcima, što se uklapa u širi trend da održivost sve više postaje dio poslovne pouzdanosti i standardnih tržišnih očekivanja.
U praksi, Digital Product Passport podrazumijeva da kompanija mora imati sistematizovane podatke o materijalima ugrađenim u proizvod, dobavljačima tih materijala, relevantnim karakteristikama procesa proizvodnje, potrošnji energije, kao i o eventualnim hemikalijama ili supstancama koje su korištene. Te informacije neće više biti samo interna dokumentacija, nego će biti dostupne kupcima, distributerima, nadležnim tijelima i često krajnjim korisnicima kroz digitalne platforme (povezane s QR kodom ili sličnim identifikatorom na proizvodu). Transparentnost time prestaje biti dodatna vrijednost i postaje standard, a kompanije koje nemaju uređen tok podataka rizikuju sporije pregovore, dodatne provjere ili gubitak posla.
Najveći izazov za MSP će pored korištenja odgovarajućih tehnologija, biti i organizacija podataka i odgovornosti: ko prikuplja koje podatke, iz kojih izvora, kako se podaci ažuriraju, ko ih odobrava i kako se dokazuje vjerodostojnost. Kompanije koje već imaju osnovne evidencije o potrošnji resursa, dobavljačima i proizvodnim procesima imat će prednost, jer će lakše prevesti ono što već rade u format koji tržište traži. To znači da se DPP naslanja na digitalnu sljedivost, urednu tehničku dokumentaciju i minimalne interne procedure koje se mogu ponavljati bez improvizacije.
Važan dio priče je i dinamika uvođenja. ESPR je stupila na snagu 2024. godine, ali obavezna primjena DPP-a dolazi postepeno, sektor po sektor, kroz delegirane akte koji definišu tačne podatkovne zahtjeve i rokove. Prve obaveze se očekuju od 2026. godine za određene kategorije proizvoda (već od 2026. godine za određene kategorije industrijskih i EV baterija), a zatim tekstil, elektronika, građevinski proizvodi i drugi proizvodi visokog uticaja na okoliš u periodu 2026–2030. Zbog toga je za MSP ključno da rano postave minimum sistema prikupljanja i upravljanja podacima, jer se zahtjevi često prvo pojave kao komercijalni uslov kupca i tek onda kao formalna obaveza.
Kada je riječ o tome na koga se odnosi, DPP će obuhvatiti proizvode koji se stavljaju na tržište Evropske unije, bez obzira da li su proizvedeni u EU ili izvan nje. Odgovornost je primarno na subjektu koji prvi stavlja proizvod na EU tržište (proizvođač ili uvoznik, zavisno od modela), ali se zahtjevi praktično prenose kroz cijeli lanac snabdijevanja. EU uvoznici i distributeri će tražiti od dobavljača iz BiH tačne i strukturirane podatke prije plasmana proizvoda. U tom smislu, DPP nije samo regulatorna promjena nego i tržišna promjena: informacija o proizvodu postaje gotovo jednako važna kao i sam proizvod, a MSP koja na vrijeme urede podatke, sljedivost i interne odgovornosti moći će brže dokazati usklađenost, kvalitet i održivost, i time lakše zadržati i širiti prisustvo na EU tržištu.
